noangel
dragi dnevniče!
Zanemarujem ovom prigodom sjetne vizualne usporedbe sa samom sobom od prije 10 godina, primjećujem sve učestalije i druge signale zamora materijala...kojima se neću ovdje dodatno zamarati :-)
Uronjena u virtualno u posljednje vrijeme, sjetih se ovog davno zaboravljenog, balzamiranog dijela sebe. I, gle čuda: još uvijek je tu, pohranjen u nekom računalnom oblaku, jutros dozvan igrom maestrala.
Slučajno sam naišla na knjigu "Riječ Božja" finca Kari Hotakainen-a. To što je čovjek finac dodatno me zaintrigiralo jer, unatoč posjetama naše male finske znanice, moja radoznalost ostala je nezadovoljena.
"Sve se ovo dogodilo pred našim očima, ali gledali smo ustranu. Sve nam jeovo paralo uši, ali slušali smo pop glazbu. Sve se ovo događalo svima, ali nismo marili. Izbjegavali smo odgovornost poput udarca, ali idući udarac došao je s leđa. Htjeli smo državu blagostanja pod svaku cijenu, ali da nije visoka. Žeđali smo za istinom, ali ne u gorkoj verziji. Mrzili smo bogate, izbjegavali siromašne, zaboravili srednju klasu, ali srednja klasa uskoro će doći, možda ne kao skupina, već kao pojedinci, te zamahnuti sjekirom mržnje pred nama i vikati u divljini: mi smo sve ovo platili, mi smo radosno plaćali porez, mi smo bili između čekića i nakovnja, mi smo bili u pustinji i nitko nije došao po nas, već su nam redovito slali novu poreznu prijavu s novim postocima i sve smo platili jer u pustinji je ploča na kojoj piše: vama je obećana zemlja, ali urbanistički plan još nije gotov."
Uploaded with ImageShack.us
"Mene budućnost nikad nije zanimala. Još od vremena kada sam išao u osnovnu školu, budućnost se sastojala u tome da je sutra ponedjeljak, a prvi sat matematika.
....Samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo.
U budućnosti toga nema.
U budućnosti se razrješava ono što je buduće ili, vjerojatnije, ono što se neće ni dogoditi."
M.Jergović ("Otac")
Peglati ili ne peglati, pitanje je sad
veliki jadi maloga muškarca
- "znaš, onaj moj šef svako jutro ima čistu ispeglanu donju majicu, košulju, hlače" - kaže mi birajući outfit za petak, radni dan koji miriše na vikend, ranije poznat kao "dan za metak".....
mali jadi velike žene (majke, bake, kraljice)
- "znaš, onaj moj prijatelj svaki dan pripremi i servira ručak (npr.home made raviole sa umakom i salatom) svojoj obitelji i iza tog eventa pospremi stol i opere suđe" - kažem mu sa sjetom misleći na prohujala vremena kad je petak vibrirao sasvim drugačije, također birajući outfit za radni dan uoči velikog vikend-spremanja, kupovine i velikog odmora.....
naši zajednički jadi, mali i veliki
- "ali on ne radi", dobaci on lopticu u moje polje....
- "ne sjećam se da si spominjao da šefova žena negdje radi....", ne dam se ja, onako usput.
- "pa ne radi", slabašno doleluja do mene iz njegova pravca....
Glavinjaju mi misli ovim ranojutarnjim derbijem, nepotrebno se mučim vireći iz kutije u koju me samo načas jutros stavila tvoja misao......
On a day like this
Jednog ovakvog dana mogla bih porušiti sve mostove za sobom,
bez oklijevanja, bez osvrtanja, bez žala za svim što je utkano u njihovo tkivo.
http://www.youtube.com/watch?v=mjNRQrjIeGM
Razvedrite se, ljudi!
«Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje.
Prazna sjena što nas ovi.
O, malen nam dar je dan
Jer sav život to je san.
A san su i sami snovi!»
Pedro Calderon de la Barca
Dugo nisam ništa napisala, iako često pomislim da bih mogla, a onda opet... Čini se da neke događaje niti ne želim bilježiti, e da ne bih morala neke stvari priznati - prvenstveno sebi... I dok se ovom šutnjom pripremam za neki budući post u kojem ću se izlepršati oslobođena lakoćom spoznatog, provjeravam da li je ovo mjesto gdje se mogu vratiti.
in memoriam
17.10.2007. u 12:47 |
0 Komentara |
Print |
# |
^
Termometar
Osmi razred osnovne škole, prvi roditeljski sastanak koji sam uspjela prebaciti na supruga i oca. U prosjeku ocjena inače najbolji razred u školi dobio je učenika-ponavljača "problematičnog" ponašanja. Ovo je mali, provincijski gradić u kojemu "svi sve znaju", pa tako dobivam od prijateljice upozorenje o tome da je taj učenik prebačen baš u školu koju pohađa moja najmlađa, i da nisam valjda "te sreće" da je baš u njen razred, jer je (citiram) "sama Sotona".
I sad, vrijeme prolazi, ja sa izbačenim antenama osluškujem razvoj događaja. Prvo je razrednica u odsutnosti dotičnog učenika svojoj uzoritoj djeci ispričala kako je ona od muke plakala kad je čula da je prebačen u njen razred. I da im strogo zabranjuje da se druže sa njim (to je i roditeljima rečeno na roditeljskom sastanku). I kako se prvih petnaestak dana taj dječak ponašao sasvim normalno, kao i svi drugi, a da je sada počeo markirati, krasti u dućanima za vrijeme velikog odmora i na to poticati druge, omalovažavati školske kolege i ušutkavati ih, ometati nastavu....
Vidi li itko glib u kojemu tone naše školstvo, u kojem educirani pedagozi potiču mobbing i izolaciju djeteta sa poremećajima u ponašanju. Sa takvim "pravednicima" raspoređenim na mjestima od autoriteta, bojim se da to nesretno dijete nije niti imalo šanse promijeniti obrazac ponašanja koji ga je i doveo u tu situaciju: stjerano u kut i prokazano kao "loše" nije niti imalo stvarnu mogućnost izbora. A nekako slutim da ona prva dva tjedna u kojima nije iskakao od prosjeka ukazuju da je mogućnost da se nešto konstruktivno napravi ipak postojala. Umjesto nje, događa se roditeljski sastanak, zabrane druženja i izolacija...
U osvrtu na to kako se odgaja ostalu, "neproblematičnu" djecu, ne mogu a da ne primijetim da su djeci u ovoj osjetljivoj životnoj dobi poslali važnu poruku: sve te naše priče o vrlinama (prijateljstvo, humanost, nesebičnost) koje njegujemo su isprazne i dvolične i glazura im je vrlo tanka.
RHCP + EDO MAAJKA
See you there!
Zašto propadaju civilizacije
Da bi ljudski život mogao biti bolji opasno je mišljenje od kojega smo, kao civilizacija gotovo odustali.
No, to je pitanje i pokušaj odgovora u praksi izazavalo bezbroj poteškoća i mnogo patnji, ali je istovremeno omogućilo ljudskoj vrsti sačuvati dostojanstvo na tegobnom putu čovjeka od animalnog do božanskog.
Civilizacija kao ostvarenje određene kulture tj. slike svijeta, prirodan je proces koji je nužno podložan promjeni i trošenju. Sve propada gubeći svoju svrhu, a vrijeme spriječava potonuće u krajnju izopačenost. Svaka kultura teži dobrom, lijepom i pravednom što je istovremeno i oslonac duše svakog čovjeka i svake ideje.
